ne odustajem, nikada.zapravo.
nisam nikad bila od onih koji će ići svijetom i govorit ljudima koliko ih voli.
nisam bila od onih koji će imati osmijeh na licu većinu vremena.
nisam nikad bila optimist u punom smislu te riječi.
više mrgud.
kojem se bore stvaraju na čelu od prekomjernog mrštenja i ravnoduštosti koja je sve samo ne to.
a sad se osjećam sve samo ne tako.
negdje između.
zbunjena.
i zaljubljena u mnogo osoba.
i volim mnogo osoba.
svaku na svoj način.
i želim ići svijetom i govoriti da ih volim.
i želim skakati, pjevati, vrištati.
istovremeno imam dojam da ću se u svakom trenutku rasplakati...
pokušavam ne biti slomljena. ne slomiti se. ne tu, sada u ovom trenutku.
uvijek to kažem.
nikad da nađem taj trenutak u kojem bi bilo u redu slomiti se.
prvi mjesec bio je jedan od onih najstresnijih. jedan od onih kad se samoubojstvo činilo kao savršen izbor prekida svega onoga s čim se nisam mogla ni znala u tom trenutku nositi.s bolničkim hodnicima i činjenicom da ništa više neće biti kao prije.
bio je to kukavički izbor. lakše je ubiti se, nego se suočiti i boriti se. boriti se za život.
i nisam mogla ni sa kim razgovarati...osim s jednom jedinom osobom.
pronađeš prijatelja i ruku koja te vuče iz tame u ljudima od kojih bi to najmanje očekivala.
i trenutak kad su u tebi prepoznali sebe i trenutak kad su i oni htjeli okončati svoj život.
a onda se trgneš u jednom jedinom trenutku. i shvatiš da ništa nije toliko strašno i da se moraš boriti iznova i iznova.
i imati snage štogod da se dogodilo.
odustajem od sebe, prelako i prebrzo.
a čvrstoću samo glumim.
slomljena sam.
sa zakrpanim ranama koje povremeno prokrvare.
i želiš zagrliti neke osobe i reći im da ih voliš. i da ti jako puno znače. i da su ti jako puno značile.
i da nikad ne želiš biti onaj koji će odustati.
i, da konačno shvatiš. u redu je slomiti se.dodirnuti dno dna. i ponovno ustati.
pa makar i sa zadnjim atomima snage.